TAOCI INATA ...1

PRAVA LJUBAV

Sretosmo se na ispračaju Duška. Prepoznali smo se nakon puno, previše godina. Dogovorismo susret u jednom od brodskih kafića. Bila je više nego točna. Nakon pozdrava, lažnih komplimenata ...nastaje neka šutnja. Razgovara se ...ali kao neka isprika ...priča se o svemu ...o vremenu ...o politici ...o kazalištu. Nije to naša tema danas. Osjećamo to ...nismo zbog toga došli, ali nijedno prikupiti odvažnosti i promjeniti temu.

Vrijeme prolazi. Nekako uzalud. Nemamo ga baš previše ...ni sada, a ni uopće.

Pričaj konačno! ...prekidam razgovor o pogrebnim običajima u Hrvata ...sigurno imaš puno toga reći ...slušam.

Pogledala me pogledom koji je govorio romane ...uzdahnula i počela polako, pogledom u uprtim
u pepeljaru.

Odakle početi?! Šta te zanima najviše?

Na sahrani sam vidjeo oboje. Veliku ljubav s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih. Sudjelovao sam u njihovoj ljubavi. Moja uloga je bila pisati pisma ...ljubavna naravno. U ono malo vremena, koje nisu mogli provesti zajedno, osjećali su toliku potrebu, izreći svoju ljubav, uviti je u kičaste poruke o vječnoj ljubavi, izgaranju, umiranju na spomeniku ljubavi. Nisu bili tako vješti riječima, pa su tražili moju pomoć. Imali su moje povjerenje. Meni se to svidjelo. Pisao sam i pisma i odgovore na njih. Bio sam upućen u dubine osjećaja ...zavidio sam im. Naravno da nijedno od njih nije znalo da radim i za drugu stranu. Nije to bilo niti važno. Pisma su samo popunjavala prazninu, koja i nije bila tako velika.

Na sahrani ih sretoh odvojene. On me upoznao sa suprugom. Pravio sam se kao da je to normalno ...nisam imao pitanja.

Ona je bila sama i usamljena. Slutio sam da ima što pričati i da to želi.

Pa nema se tu ustvari ništa pričati. Udala sam se sredinom sedamdesetih. Posao, brak, djeca ...ništa posebno. Muž mi je jako pažljiv, djeca su već odavno na svojim nogama, imam tri unuka ...evo baš imam slike ...hoćeš vidjeti?!

Pogledao sam ju. U redu ...ne želi ništa reći, nije na meni da kopam po tuđem životu, mada bi me priča zanimala.

Ma nemoj me zajebavati! Znam točno što ti je na umu. Nemoj me mučiti, molim te! ...progovori tako da se bol u glasu nije mogao sakriti.

Nije mi niti nakana. Pogledao sam u stranu. Pokušavam pričati o nečemu drugom. Pričam svoju biografiju. I ja bih mogao ponuditi slike svoje obitelji, ali ne sjedimo zbog toga ovdje. Kada smo se rastali prije 38 godina, ostavio sam na peronu dvoje presretnih ljudi. Njihova ljubav bila je svima poznata. Ubrzo, nakon našeg rastanka, rastali su se i oni. Htio sam znati zbog čega ...kako je to bilo moguće.

Kada smo te ispratili, mislili smo da ćemo i mi krenuti tvojim stopama. Sklopiti brak, napustiti grad, potražiti sreću negdje drugdje. No nismo uspjeli sačuvati vezu. Mislili smo da to ide samo od sebe, nekim automatizmom. Preko sitnih prepirki, nismo uspjeli prelaziti tako lako, kao i prije. Jednoga dana On je htio u kino, a meni se nije išlo. Otišao je sam, a meni bilo krivo zbog toga. Nismo razgovarali nekoliko dana. Jednoga dana vidjela sam ga na korzu s drugom. Bila sam bijesna, pa sam uhvatila Marka pod ruku i naslonila glavu na njegovo rame. Kada smo se drugi puta sreli, on me nije ni pogledao. Možeš si misliti kako mi je bilo!

Mogu si misliti. Marko je bio zajednički prijatelj, koji je uvjek bio spreman pomoći. Introventiran, dobro odgojen, nenametljiv... Sigurno nije znao kako ispravno reagirati u takvim okolnostima. Ponudio je ruku, bez razmišljanja. Napravio je tako nekoliko „rundi“ po korzu ne razmišljajući pri tome, da upravo on sudjeluje u brodolomu.

Mile je dobio poziv u vojsku. Saznala sam to od Vesne, koja mi je to likujući prenijela. Pravila sam se, zbog nje, da mi je to svejedno. Nisam joj htjela otvoriti ranjeno srce. A bilo mi teško. Ti bi me sigurno shvatio. Oh ...kako sam te trebala tih dana.

Za cijelo vrijeme vojnog roka, nismo izmjenili niti jedno pismo. Vesna mi je u početku njegova pisma gurala pod nos. Nije me niti jednom pomenuo u njima. Ja sam glumila ravnodušnu. Mislila sam da bi mi odlazak iz grada olakšao položaj. I otišla sam do sestre u Novi Zeland. Ostatak ti je poznat. Udala sam se ...rodila djecu ...vegetirala...

Nije to moglo biti sve. Isuviše ju dobro poznajem da bih priču mogao smatrati završenom. Pogledam ju ...a ona obori pogled...

Stalno me je mučilo da smo se razišli bez riječi. Jednoga dana, djeca su već pošla u školu, odlučim se pisati mu. Napišem pismo, onako formalno ...znaš da pisanje nije nikada bila moja jača strana.

Na odgovor nisam čekala dugo. I on je oženjen, ima djecu ...poslao i slike, na kojima je izgledalo sve idilično. Razljutilo me to ...pogodilo u dušu. Pošaljem slike svoje obitelji...

Nadmetali smo se u dokazivanju naših životnih sreća. Ja sam se vratila u Europu, u Slovačku, muževu domovinu. Nekoliko puta sam dolazila u Brod. Za vrijeme jednog od mojih boravaka u Brodu doznala sam da mu je upravo umrla majka. Poznavala sam ženu i otišla na sahranu. Izrazila sam mu sućut, koja je to stvarno bila. Drugi dan zazvoni mi mobitel. Mile ...želi razgovarati. Nađosmo se u jednom kafiću. Sjeli smo za stol u kutu i gledali se bez riječi.

-Znaš da imam sva tvoja pisma ...reče, gledajući u pod.

- A ja sva tvoja znam napamet ...odgovorih

-Možeš ih zaboraviti ...pisao ih je Emil.

-I ti moja možeš zaboraviti ...i njih je pisao Emil

Nasmijali smo se. Za sve vrijeme razgovarali smo izbjegavajući poglede. Napokon smo se pogledali u oči. Gledali i gledali. Znaš kako si ono jednom napisao ...moj pogled tvoj osmijeh traži.

Napisao sam puno gluposti u životu i nije isključeno da sam i to napisao. Razmišljam o tome da te gluposti netko toliko drži u sjećanju.

-Izmjenio se. Postao je nekako mirniji. Znaš da je bio pedantan, pomalo narscisoidan. Sada to više nije. Djeluje nekako prazno. To s pismima, malo nas je zbunilo. I stvarno si pisao i njegova pisma? A ja mislila... Nije važno. Znam da on to ne bi bio u stanju napisati. Rekoh mu da bi bilo dobro da sami pokušamo sa pisanjem ...ali ljubav je izgorila ...kasno je.

-Moja nije ...upade energično. Ni malo. Čak kao da je svakim danom jača.

Odlučismo pisati ljubavna pisma. Nismo to rekli ...izgovorili, ali znali smo da ćemo to učiniti. Ja sam drugi dan otišla u Varaždinske toplice. Isto veče sam napisala pismo. Ne znam to sa internetom, pa sam mu pisala rukom ...na firmu. Odgovor je stigao brzo. I tako ...pismo po pismo ...kao i prije ...samo što ih pišemo sami.

Bolje je tako. Imaju si što reći. Pišu o počinjenim greškama. Ono što su prije prebacivali drugome, sada priznaju kao svoju krivicu. Žele sve ispraviti ...nastaviti gdje su stali ...nadaju se.

Gledam u pepeljaru. Dirnula me ova priča. Imam tisuće pitanja, ali se ne usudim postaviti niti jedno. Bojim se prekinuti ovaj zanos, ovaj osjećaj sreće.

-Misliš li ti da imamo neku šansu? Misliš li da je kasno za nas? Imamo li mi pravo na ljubav? Želiš li ti da budemo sretni. Ti si nekako kriv za naš rastanak. Da si bio tu ...sigurno se ne bi rastali. Mile kaže da nije kasno. Što ti misliš?

Ne pitaj me! Ništa me ne pitaj. Nije lako reći bilo što. Zanima me kako su se odlučili na brak s osobama koje ne vole. Rodili su djecu ...imaju obitelji.

Moj muž je brat moga šogora. I on je došao u Novi Zeland, nakon jedne nesretne ljubavi. Pobjegao je iz Slovačke ...ostavio curu, a ona se ubrzo nakon toga udala. Nismo poznavali jezik, ali nekako smo se sporazumjevali. Htio je ići u Australiju, a i meni se kod sestre nije sviđalo. Nisam znala da mi se nigdje neće sviđati. Mislila sam da će u Australiji biti podnošljivije. Ponudio mi je brak. Nisam znala što ću raditi. Čula sam da se Mile oženio s Vesnom. Rekla sam DA. Bila sam očajna. Vjenčali smo se u Australiji, zbog nekih premija, koje tamo dobiješ. Kičasta slika sa vjenčanja, je čista laž. Na njoj djelujemo kao dvoje zaljubljenih. Meni je to došlo, kao da smo potpisali ugovor, kao poslovna suradnja. Ja sam se zaposlila u nekoj krojačkoj radionici, a muž se bavio svim i svačim. Materijalno smo bili osigurani, imali smo kuću, rodila se djeca... Imali smo što pokazati i puno razloga biti ponosni na to. Sve je to lijepo izgledalo danju.

Govori tiho, polako ...gotovo plačljivo. Nekada je bila glasnija. I govor joj je bio jako brz. Što li je sve prepatila u životu.

-Noći su bile neizdržive. Bio je to onaj, sitnim slovima napisani dio ugovora. Moralo se to odraditi. Da si nekako olakšam muke, zamišljala sam da vodim ljubav s Milom. Kasnije ...puno kasnije, muž mi je priznao da je i on imao slične probleme. Zamišljao je da vodi ljubav sa svojom prvom djevojkom. Bilo nas puno u bračnom krevetu odjednom. Kada su djeca bila mala bila sam sretna kada su bili bolesni. Onda sam noći provodila s njima, pa nisam morala glumiti. Nisam imala nikakvu nadu u bolju budućnost. Muž se stalno nadao povratku u Slovačku. Kada se pružila prilika, prihvatio ju objeručke. Meni bilo svejedno. Kći je studirala u Londonu, pa mi bilo drago da smo bliže njoj. Po dolasku u Slovačku, muž je osnovao trgovačku firmu i posao mu krenio dobro. Među nama je zahladilo. Ostali smo dobri prijatelji, živimo u istoj kući, ali se ne opterećujemo bračnim vezama. On je obnovio prijateljstvo sa prvom ljubavi, a ja svoju simpatiju prema Mili ne krijem. Samo to je maksimum. Više se ne može postići. Tu je i Vesna. A i da nije, mislim da se tu više ne može ništa učiniti.

Nekako mi sve to zvuči logično, ali svejedno je čudno. Živiš jedan život, a sanjaš drugi. Znaš da to nije ono što si želio, ali svejedno ideš tim putem. Onaj drugi put je pored, vidiš ga, ali ne vidiš načina kako ga promjeniti, kako preći na drugi stranu. Vidiš svoju promašen sreću, svjestan si besmislenosti zbog koje je ona to postala, ali nisi u stanju ništa učiniti, nemaš ni snagu ni volju za to.

-Sutra odlazim u London. Na par dana. Dugo ne mogu nigdje ostati. Čini mi se kao da bježim od svoje sreće. Najsretnija sam ipak u Brodu. Da ću tebe sresti, nisam očekivala. Nadam se da ćeš mi pisati, da ćemo ostati u kontaktu. Da smo bar onda ostali u kontaktu, možda ti ovo sada ne bih mogla ni ispričati. Znam da si novinar da pišeš ...sad ćeš bar imati o čemu.

Na objavljivanje priče nisam niti pomišljao. Svrstao sam ju već u one najbolje, koje nikada nisu i neće biti objavljene. Nisam to namjerno učinio, jer bih samo otvorio nove rane.

-A ja te molim napiši to! meni je svejedno hoćeš li me spomenuti imenom, ili nećeš. Mislim da je i Mili svejedno. Dobro, zbog Vesne je nezgodno, ali što se mene ona tiče. Možda on zbog djece ne bih htio ...razgovaraj s njim. Ili bolje je da ja pričam s njim. Vozi me sutra na aerodrom, pa ću razgovarati. Možda će to nekome poslužiti kao opomena. Ostajemo u vezi ...ovaj puta mi moraš to obećati.

Ostali smo u vezi, ali sada si ni mi nemamo više što reći. Najbitnije se više ne može promjeniti. Od sreće je ostala samo nada, djelić ufanja u vječni život. Možda je u njemu ipak sve pravednije poslagano.

Emil Cipar